Život iz moje perspektive

U početku, most je naročito koristio rudniku uglja u Ugljeviku koji je, zahvaljujući izgradnji mosta mogao da plasira veće količine uglja na tržište. Do tada je ugalj iz Ugljevika prevožen prugom do tadašnje Bosanske Rače, a preko Save je prebacivan žičarom, uništenom tokom Drugog svjetskog rata. U ratu je srušen i most, a obnovljen je neposredno posle rata.

1950. godine pruga uskog kolosijeka Bijeljina – Bosanska Rača je proširena na normalni kolosijek i, preko mosta povezana na prugu Beograd-Zagreb u Šidu. Vremenom na mostu sve više dominira drumski saobraćaj, a željeznički se umanjuje, naročito posle ukidanja ukidanja pruge Bijeljina-Mezgraja 1979. godine (poslednja pruga uskog kolosijeka u Evropi).

Nakon raspada zajedničke države, most postaje jedan od najvažnijih graničnih prelaza između Srbije i Republike Srpske, odnosno BiH.

Nakon građanskog rata 1992-95. godine, most je uz pomoć sredstava međunarodnih donatorskih ustanova detaljno obnovljen, a 2010. godine Srbija je finansirala proširenje mosta novim drumskim dijelom mosta nazvanim „Evropa“. Novi dio mosta je postavljen na postojeće stubove nosače koji su prilikom izgradnje starog mosta ostavljeni širi kako bi prihvatili konstrukciju budućeg mosta, što govori o vizionarstvu koje su imali projektanti prvobitnog mosta.

Izvor: /http://www.infobijeljina.com/

Pošto je već bilo poharano i zamrlo naselje oko Bistrika, ranosrednjovijekovni centar ravnice, ovi krajevi se nepovratno izgubili svoj raniji značaj, a baš u to vrijeme, sredinom 12. vijeka čuveni "Letopis popa Dukljanina"  spominje da je jedna pobjeda zahumskog kneza Bele-Pavlimira (sinovac srpskog kralja) protiv Mađara, desila  "u ravnici Belina". Po kontekstu iz tog spisa, slijedi da se zbio negdje kod današnje Bijeljine. Postoji takođe indicija da je ovdje između 13. i 15. vijeka pod mađarskom upravom mogao biti franjevački samostan pod imenom Biblina-Bilina.

Danas se u nauci smatra da je prvi siguran pomen naselja Bijeljina onaj iz 3. marta 1446. godine kada je ovdje opljačkan dubrovački trgovac Bogiša Bogmilović od strane ljudi iločkog bana.

Iako se Bijeljina spominje u istoriji još 1446 godine, ime grada u ovom obliku staro je samo od 1918. godine jer je u austrougarskom periodu ovaj grad nosio ime Bjelina, a prije toga Belina ili Bilina. Često se špekulisalo da Bijeljina navodno duguje svoje ime mađarskom kralju Beli, ali je potpuno izvjesno po današnjim shvatanjima da je etimologija imena Bijeljina sasvim jasna i da se ona izvodi od bjeline zemlje na kojoj se grad nalazi (pjeskoviti bijelji drinski nanosi, za razliku od crnice, u Crnjelovu na primjer).

Slične mistifikacije su postojale u vezi sa značenjem imena Semberija, a nijedna od četiri "Naučne hipoteze" nije srpskim jezikom objašnjavala ovaj naziv. Tako je do sada najbolji poznavalac Semberije Radmila Kajmaković tumačila da je naziv Semberija mađarskog porijekla jer navodno Mađari imaju riječ "sembe" koja znači preko puta, pa navodno odatle ime Semberija. Slično je smatrao Vladislav Skarić koji je tvrdio da ta riječ dolazi od turske riječi "zemberdži" (vojnici sa samostrelom), a Milan Budimir je smatrao da je Semberija albanska riječ (od sember, što znači drug), dok je Milenko Filipović smatrao da je to vlaški naziv. Smatra se da je tek u novije vrijeme razjašnjena ova dilema, gdje je ime Semberije objašnjeno čistim narodnim nazivom za zemlju gdje se "seme bere" - tj. za mjesto gdje se sabiraju poljoprivredni plodovi, odnosno razna sjemena. 

| Pri nastanku ovog tekst korišteni podaci iz knjiga "Bijeljina centar Semberije, džepna monografija", Bijeljina 1994. godina i "Narodne igre i kola", Vaso Popović, Bijeljina, 1998. godina.|

Izvor: http://www.infobijeljina.com/ 

U vezi s tim u selu  Batković se pričalo da je neki momak davno, čuvao svinje u šumi i slučajno došao kući i tamo zatekao veselje. Doveli mu djevojku. Prase se peklo na ražnju, on sjeo uz ražanj, umače hljeb u mast i jede. Priđe mu cura misleći da je stranac i upita ga: „Ej, ti umakalo, za koga su me doveli?“ On se lupi po prsima: „Za ovog đidu!“

Da to nisu samo anegdote, da se to stvarno i događalo u Semberiji još krajem XIX vijeka, govori i jedan primjer iz Velinog Sela, gdje je u to vrijeme jedan šesnaestogodišnjak na isti način oženjen djevojkom jedanaest godina starijom, a da se do dovođenja djevojke u momkovu kuću oni nikada nisu ni vidjeli, o ovome je kazivao zet mladoženje (sedamdesetogodišnjak), koji je učestvovao u upitniku ili bio intervjuisan za etnološka istraživanja, Radmile Kajmaković, koje je trajalo od 1965. do 1970. godine.

Ipak i tada, mladići i djevojke su „ašikovali“ čuvajući stoku. Prilike za ašikovanje bila su i sijela, kao i razni seoski sastanci, zborovi, svadbe, molitve i vašari. Djevojke i momci skupljali su se obično nedeljom popodne u centru sela „na sastanak“, pa bi tu igrali kolo uz svirku dvojnica ili tambure. Običaj je da djevojka ašikuje sa više momaka, kao i momci sa više djevojaka, sve dok se ne odluče za brak. Bilo je slučajeva da djevojka i momak ašikuju, a da se ona ipak uda za drugoga momka sa kojim nikada nije ašikovala, i to po nagovoru svojih ukućana, ako je taj drugi iz uglednije porodice ili je u mogućnosti da joj obezbjedi bolji život.

Kada djevojka prispje za udaju „kiti se“: počinje se lijepše oblačiti i nositi nakit, te posjećivati vašare i sastanke u selu i okolini. Djevojke su ranije nosile niske dukata u svečanim prilikama. Svaka djevojka je težila da ima što više dukata, pa se tako pričalo da je jedna djevojka iz Crnjelova, pred rat na traci na kojoj su bili ušiveni dukati nosila natpis: „Nemoj brojati, brojila sam ja, od stotine samo fali dva“. Dukati ostaju svojina djevojke i posle njene udaje i predstavljaju njenu „osobinu“, koju ona kasnije proda i za taj novac kupuje stoku ili neke druge potrebe. 

U drugoj polovini XX vijeka djevojke se uglavnom „kradu“ (udaju bez znanja i dozvole roditelja). Prosidba postaje rijetka, a sa prosidbom se udaju samo djevojke iz imućnih i uglednih porodica koje žele i mogu da podnesu troškove koje prosidba iziskuje. 

U anketi iz 1911. godine spominje se i jedan, danas neuobičajni, način ugovaranja braka. Djevojčini srodnici uzimaju po 10 do 20 kruna od mladoženje u ime naplate, što će djevojku premamiti, što bi značilo da je u to vrijeme u Semberiji bilo plaćenih posrednika. Prema ispitivanjima 1965. godine, ovakva praksa nije bila uobičajena i rasprostranjena, a vjerovatno da nije bila rasprostranjena u vrijeme sprovođenja ankete. Prije će biti da je i tada bilo takvih pojedinačnih i izuzetnih slučajeva.

Kada se mladić i djevojka dogovore da sklope brak, oni izmjenjaju “kaparu”. Mladić djevojci daje novac, ponekad dukate, a ona njemu boščaluk, ćilim ili ponjavu. “Kapara” se davala i prilikom prosidbe. Međutim, ni davanje “kapare” nije garancija da će taj par sklopiti brak. Bilo je slučajeva da se momak ili djevojka i posle davanja “kapare” predomisle, a događalo se da jedna djevojka da i po pet “kapara”, a uda se za šestog mladića. Ali i to je sve regulisano narodnim običajima: ako se mladić posle davanja “kapare” oženi drugom djevojkom, dužan je da ostavljenoj djevojci vrati “kaparu”, a ako djevojka ode za drugog, vraća dvostruku vrijednost date “kapare”. Poznati su primjeri da sveštenik nije htio da vjenča mladića ako nije ostavljenoj djevojci vratio kaparu. Takođe su poznati primjeri da djevojka pobjegne sa drugim momkom za vrijme dok joj u kući sjede prosioci ili svatovi.

Cure se “kradu” od kuće ili sa vašara, žetve ili bilo kakvih drugih sastanaka, i to bilo da je “krađa” ugovorena ranije ili tog momenta. Ima slučajeva da devojka odlazi sama sa momkom, međutim, uobičajeno je da momak “krade” djevojku sa svjedocima, odnosno da sa njim pođu i dva-tri njegova srodnika ili prijatelja.

Vrlo često krađa je prividna - roditelji su upoznati sa namjerom djevojke da ode. Naročito često majka zna da će djevojka otići, ali se to prećutkuje zato što je takav običaj, ili iz materijalnih razloga, da se izbjegnu troškovi. Za razliku od djevojke koja se udaje - krade i bez znanja, a ponekad i protiv volje roditelja, momak ne smije dovesti djevojku protiv volje roditelja, jer bi u tom slučaju morao da napusti kuću.

Dolazak prosaca nagovjesti se ranije, bilo da se o tome dogovore mladić i djevojka, ili da dolazak najavi momkov otac. “U prosidbu” ili “na pitanje” (kaže se udala se s pitanjem) idu momak, njegov otac i još dvojica ljudi. Djevojka i momak sjede u posebnoj prostoriji, a prosci sa domaćinom kuće. Kada se obave uobičajeni pozdravi i razgovori o letini i svemu ostalom, a pošto su prosci već ponuđeni hranom i pićem, jedan od prosaca iznese plosku sa rakijom i kaže domaćinu pravi razlog njihovog dolaska. Tada domaćin kuće pozove djevojku, koja izljubi prosce u ruku i pozdravi se sa njima. Tada je otac pita da li hoće da se uda za tog momka. Pošto ona pred svima izjavi da hoće, momkov otac joj daje “jabuku” - prsten i novac (ili dukate).

Posle toga očevi momka i djevojke ugovaraju svadbu i “mir” -  sumu novaca koju će momkov otac dati na dan svadbe djevojčinom ocu. Oko toga nastaje pogađanje, pa se dešavalo, ako ne uspjeju da se dogovore, da prosci odu nesvršena posla, a da se djevojka ukrade za istog momka. Djevojčin otac traži vrlo veliku sumu, ali je uobičajeno uzeti onoliko novaca koliko će biti utrošeno za djevojačko ruho, spremu i darove. Ukoliko se prosci sporuzumjeju i dogovore o svemu, oni će ostati u djevojačkoj kući do sutradan na veselju koje tim povodom nastaje,  ako se ne dogovore, običaj je da odu iz kuće dok je još mrak. Na polasku prosci daruju djevojku i sve žene u kući, a one njima uzvraćaju dar (obično čarape, košulje ili koji drugi tekstilni odjevni predmet).

Po povratku u mladoženjinu kuću i tamo nastaje veselje na koje dolaze srodnici i susjedi.

Između prosidbe i svadbe nema posebnih sastanaka zainteresovanih porodica. U djevojačkoj kući djevojke se sakupljaju uveče na “sijelo da šiju dar”, te tako pomažu djevojci oko pripremanja ruha i darova. Na takva sijela dolaze i momci, pa se tu, pored rada, zaigra i zapjeva.

Ako se djevojka ukrala, njena majka priprema ruho i dar te takođe saziva devojke “da šiju dar”.

Svatove ima samo mladoženjina kuća. Njih poziva domaćin kuće ili “čajo”, nekoliko dana ргijе svadbe sa čuturom. Pozvani, pošto otpije rakiju, dopuni čuturu i kiti je peškirom, rupcem, čarapama ili sličnim, a  najčešće novcem. Svatovi su mladoženjini srodnici po ocu i majci. 

Starojko - stari svat je starješina svatova i on upravlja čitavim svadbenim ceremonijalom. Tu dužnost obavlja obično mladoženjin ujak, pored uobičajenog  prinosa (dara u hrani i piću) koji donose svi svatovi, stari svat daje i “darovinu”: mladi potpunu odjeću, a mladoženji, domaćinu i domaćici košulju ili neki drugi odjevni predmet.

Kum je ranije uvijek bio mladoženjin kršteni kum, odnosno kum čitave porodice. Kumstva između pojedinih porodica doskoro su trajala generacijama. Sada se češće događa da mladoženja za kuma uzme nekog svog prijatelja. Kumova je obaveza da u prinosu obavezno donese “svinjče” (svinju 30 - 50 kg) zatim da daruje mladu i sve ukućane, kao i da plati kola u kojima će sе mlada vozlti.

Djever je mladoženjin brat ili bliži rođak, po mogućnosti neoženjen. 

Vojvode su mladoženjini zetovi.

Buljubaša ili barjaktar je mladoženjin rođak po muškoj liniji. Poželjno je da bude kršan i lijep momak.

“Čajo” je jedini svat koji ne treba da bude srodnik. To je čovjek koji dobro poznaje svatovski ceremonijal, a uz to ima smisla za šalu i duhovit je. Ponekad je on maskiran: stavi kapu od hartije na glavu, okiti je praporcima i perima. Nosi drveni čekić kojim lupa. On na mig starog svata, najavljuje polazak svatova, oglašava kad svatovi treba da sjednu, uzvikuje darove mladine i svatovski prinos, i uopšte pravi buku i larmu, koja je nekad imala ritualno zaštitno značenje, a posle  je služila za uveseljavanje svatova.

Svatovi su se vozili kolima sa konjskom zaprepom.

Po svom sastavu, učešću žena u povorci i izgledu, svatovska povorka odgovara povorci u susjednom Sremu i Srbiji.

Po pričanju najstarijih ljudi u XIX vijeku svatovsku povorku sačinjavali su samo muškarci, koji su jahali na konjima. Mladoženja tada nije išao sa svatovima. Ovakva povorka odgovarala bi dinarskoj svatovskoj povorci.

Aко se djevojka prosi, svadba – “pilav” i vjenčanje održaće se istog dana, a ako je djevojka ukradena, što se najčešće i događa, onda će to veče kada je djevojka dovedena u mladoženjinu kuću biti veselje: sakupi se svijet, postavi se u kući sofra za starije, dok omladina pred kućom igra. Pravilo je da za sofru sjedaju samo pozvani, a u dvorište, uz muziku i kolo, može se priključiti ko god želi.

Od sledećeg dana pa do “pilava” dolaze srodnici, prijatelji i susjedi “da vide mladu, donesu milost (dar) i čestitaju”. “Pilav” će se održati dvije do tri nedelje kasnije, i tada će se sakupljati svatovi i održati svi običaji bez obzira da li je djevojka isprošena ili ukradena.

Svatovi se dan uoči polaska po mladu sakupljaju u mladoženjinoj kući. Kao i prilikom svakog drugog skupa kada se ljudi nalaze za sofrom, bira se dolibaša, najstariji i najugledniji čovjek, koji sjedi na čelu sofre i otpočinje sa zdravicama. Sutradan ujutro ide se po mladu u njenu kuću, ako nije ranije dovedena, odnosno ako je mlada već u kući, ide se na vjenčanje. Prije polaska kite se svatovi: svakom svatu daruju se po dva peškira, na svako rame po jedan, tako da na grudima budu ukršteni. Peškirima se takođe kite i konji koji vuku kola sa svatovima, odnosno automobili.

U mladinoj kući takođe se postavlja sofra za svatove i sakupljaju se srodnici koji će ih dočekati. Ispred svatova ide buljubaša, koji prvi stiže u mladinu kuću i najavijuje dolazak svatova. Po dolasku svatova djever i djeveruša odmah idu kod mlade i prodaju joj odijelo koje joj je svekar kupio i u kome će biti odvedena u mladoženjinu kuću. Sve što mlada oblači za vjenčanje prvo se stavlja na djevera, pa onda ona oblači. To se čini da bi mlada rađala mušku djecu. Na mladi ništa ne smije biti vezano, “da joj sreća ne bi bila vezana”. Djever i djeveruša biće sa mladom sve do završetka svadbe.

Prije polaska iz mladine kuće, mladoženjin otac daje mladinom ocu “mir”, ranije ugovorenu sumu novca. “Mir”, kao i ruho, daje se iako je djevojka ukradena, samo se u tom slučaju to obavi kasnije, kada se porodice “izmire”, i tom prilikom mladoženjin otac nosi i hranu, prase i rakiju. Vrijednost “mira” zavisila je od materijalnih mogućnosti porodica. Za srednje imućnu porodicu “mir” je prije rata iznosio sumu u vrijednosti jednog do tri vola, a koliko će tačno biti, zavisi samo od toga da li mladin otac hoće da traži realnu vrijednost utrošenu na doček svatova, ruho i mladine darove, ili “da ucjeni”.

Pred polazak svatova iz mladine kuće, djevojke kite svatove maramicama, cvjetovima, a u novije vrijeme ruzmarinom.

Ако svatovi sa mladom prelaze рrеко neke rijeke, mlada će darovati vodu bacajući u nju maramicu.

Kada sa vjenčanja svatovi dođu pred mladoženjinu kuću, svekrva prostire platno od kuće do kola sa mladom, po kome će mlada ući u kuću. Pred kućom joj daju rešeto sa žitom, koje mlada promješa i baca žito na sve četiri strane, a zatim baca i rešeto. Ranije su joj davali i malo muško dijete, “nakonjče”, koje је ona tri pula okretala; ljubila i darovala. U kuću mlada ulazi držeći ispod svakog pazuha po jedan hljeb, a u ruci flašu rakije, i prelazi preko praga provlačeći se ispod mladoženjine ispružene ruke. Ranije se mlada klanjala ognjištu, ljubila ga i darovala.

Kada svatovi sjednu za sofru, mlada i djever im polivaju ruke, a oni je daruju stavljanjem novaca u ćasu ili lavor. To je “poljevačina” ili “mladinska” jabuka. Kum i stari svat se takmiče ko će više novaca dati. I taj sakupljeni novac je mladina svojina, zametak “osopca”.

U toku ručka “čajo” prikazuje svatovski “prinos” ili “čast” ili “darovinu”: koji se sastoji od hrane i pića, najčešće svinjčeta, rakije, hljeba (u novije vrijeme torte) i pite. Pored toga, pojedini svatovi donose darove i mladencima i ukućanima, a vrijednost tih darova zavisi od stepena srodstva, uloge u svatovima i imovnog stanja. Pored toga, ujak pokloni mladi i koje grlo stoke, ovcu ili junicu.

Mlada, takode, daruje sve svatove i rodbinu darovima u tekstilu, čija vrijednost takođe zavisi od stepena srodstva i uloge u svatovima. Tako svekru, svekrvi, kumu i starom svatu daje najbolji dar.

Do rata (II svjetskog) mlada je na dan svadbe, a i neko vrijeme posle, kada u kuću dođe gost, ljubila starije svatove u ruku a mlađe u obraz, “poklanjala se”.

Drugog dana svadbe mladin rod dolazi “u prvine”, u posjetu mladi. Dolaze obavezno mladini roditelji, brat i ujak i donose darove svim ukućanima. Mlada zvanično uzvraća ovu posjetu, sa mladoženjom, svekrom i svekrvom, tek za krsnu slavu svojih roditelja.

Mladino ruho donose “sandučari”, mladoženjini zetovi koji u svatovima nose zvanje vojvode. Oni polaze po ruho kada svatovi pođu na vjenčanje i treba da stignu u mladoženjinu kuću zajedno sa svatovima. “Sandučari” otkupljuju mladine sanduke od mladinih srodnica, dajući im manju sumu novaca. U ruhu je cura nosila (zavisno od imovnog stanja) 10 do 30 košulja, 2 ćilima, šarenicu, ćebe, jastuk, bokal, lavor, bašluk (preslicu) i vreteno i peškire. Njeno ruho do pred rat stajalo je u sanduku, a negdje u to vrijeme umjesto sanduka pojedine djevojke počinju nositi i namještaj, krevet i orman, a imućnije i kompletne spavaće sobe. Uz krevet počinju se nositi i jorgani i posteljina.

Šezdesetih godina prošlog vijeka izmjenio se i sadržaj ruha, kao i pokloni koje mlada daje i prima od svatova i rodbine. Većina tekstilnih darova bila je domaće proizvodnje, a sada se kupuju industrijsko - konfekcijski proizvodi. U mladinom ruhu takođe preovlađuje industrijska roba, iako ima rukom tkanih ćilimova, prekrivača i prostirki. Umjesto sanduka, odnosno ormana i kreveta sada preovlađuju kompletne sobe, ponekad i kuhinje, a kod imućnijih, uz to, i takozvana bijela tehnika: električni šporeti, frižideri, mašine za pranje rublja, a u izuzetnim slučajevima i automobil.

I darovi koje mlada dobija nešto su drugačiji. Pored već navedenih, tradicionalnih darova, sada se poklanja emajlirano posuđe, jorgani i ćebad stakleni i porcelanski servisi, pribor za jelo i drugo.

Izvor: /http://www.infobijeljina.com/

Priča o vozu zapravo počinje sa pričom o pruzi 1899. godine kada je u Ugljeviku otvoren rudnik mrkog uglja.

Ugalj do Bijeljine i Rače tada je prevožen zapregama, što je bilo sporo i skupo. U takvim uslovima rudnik nije imao šansu da se razvija.

Tek 1916. godine, u jeku Prvog svjetskog rata, Austrougarska smatrajući da je porazila Srbiju počinje radove na izgradnji pruge koja bi vodila od Ugljevika, preko Bijeljine, do Bosanske Rače. Zanimljiv je podatak, da su za izgradnju pruge austrougarske vlasti angažovale i ruske zarobljenike. Prema nekim predanjima, u Rači postoji i grobnica ruskih zarobljenika koji su gradeći ovu saobraćajnicu izgubili živote. 

Pruga je završena 1918. godine (prema nekim izvorima i 1917.). Ukupna dužina pruge bila je 44 km. Širina kolosjeka bila je 0,60 m. Pruga je u početku bila namjenjena za prevoz uglja u malim rudarskim vagonetima, a od 1919. u pravom smislu je stavljena u pogon, ali sada i za prevoz putnika. 1921. godine vrše se radovi na pruzi i te godine prelazi na standardni putnički uski kolosjek od 76 cm, tj. na širinu kolosjeka tadašnjih pruga u BiH.

Izgradnjom pruge do Rače i stanice sa utovarnom rampom u Ugljeviku omogućen je veći kapacitet otpreme uglja, a naročito onima koji su ga dobijali vodenim putem - Savom. To se odrazilo na naglo povećanje proizvodnje u 1919. i, pogotovo, u 1922. godini.

Do još lakšeg i bržeg transporta uglja preko Save došlo je 1927. godine izgradnjom viseće dvoužetne žičare od Bosanske Rače do Sremske Rače, duge 4200 m, sa kapacitetom 60 tona na sat.. Tako je bila omogućena veća isporuka uglja željeznici, koja je tada bila rudnikov glavni potrošač. Ova žičara je uništena u Drugom svjetskom ratu i nikada nije bila obnovljena.

Most preko Save u Rači napravljen je i svečano otvoren na Vidovdan 1934. godine. Originalno ime mosta bilo je "Most Kraljice Marije".

Zbog proširenja Rudnika "Ugljevik" pruga je 1939. godine produžena do Mezgraje, preko Bogutovog Sela.

U toku Drugog svjetskog rata, partizani su često, da bi onemogućili proizvodnju i transport uglja, napadali vozove i minirali prugu. Nakratko, ovaj kraj je i oslobođen 1943. godine i partizanska vlast je uspostavila proizvodnju uglja i željeznicki saobraćaj. Početkom marta 1944. godine jake okupatorske snage ponovo su zauzele Bijeljinu i Ugljevik.

Nakon povlačenja okupatora, uništili su sve što se moglo uništiti. Pruga od Bosanske Rače do Ugljevika je oštećena, a krak pruge od Modrana (Ugljevičkog) do Mezgraje potpuno je uništen, tako da se morao graditi novi.

Odmah poslije rata pristupilo se popravci željezničke pruge. Krak pruge od Modrana do Mezgraje građen je do 1. maja 1947. godine, jer nije bilo dovoljno šina, pragova i ostalog materijala.

Do obnove pruge do Mezgraje, otkop uglja se obavljao samo u Ugljeviku. Svi proizvodni objekti rudnika spojeni su prugama od 0,60 m kolosjeka sa utovarnom rampom na željezničkoj stanici Ugljevik.

1950. godine dovršena je pruga normalnog kolosjeka Šid - Bijeljina, sa mostom preko Save, a u isto vrijeme je demontirana uzana pruga Bijeljina - Bosanska Rača. Sav ugalj koji je dolazio iz Ugljevika i Mezgraje, u Bijeljini se pretovarao i transportovao samo željeznicom.

1967. godine zatvara se krak pruge do Ugljevika. Pruga i dalje vodi prema Mezgraji i tamošnjem kopu rudnika "Ugljevik".

27.11.1977. godine počinju radovi na izgradnji termoelektrane u Ugljeviku. Nije bilo više potrebe za prugom tako da  se 1979. godine zatvara pruga uskog kolosjeka Bijeljina - Mezgraja. Prema podacima nađenim na njemačkoj  Wikipediji, posljednja vožnja se desila 26. maja 1979. godine. Na taj način zatvorila se  zadnja  pruga uskog kolosijeka u Evropi na kojoj je obavljan putnički saobraćaj.

Stariji mještani ugljevičkog kraja pamte emotivni rastanak sa starim Ćirom koji je na  svoju zadnju vožnju  krenuo iz Mezgraje . Zadnjim piskom lokomotive pozdravio je svoje vjerne putnike koji su ga  suznih očiju ispratili  u nezaborav.

Zatvaranje pruge imalo je za posljedicu da čitav Ugljevik bude preseljen na novu lokaciju - sadašnji Ugljevik, a jedan broj mještana  koji su ostali  na prvobitnoj lokaciji od tada nasele  mjesto pod novim imenom - Stari Ugljevik.

Nostalgični  mještani ovog kraja,članovi  udruženja Kolona BB, u znak sjećanja na Ćiru, a u sklopu kulturne manifestacije “Dani Starog Ugljevika”, ovih dana  otkrili su u njegovu čast spomen tablu na jednoj od nekadašnjih usputnih željezničkih stanica – Modranu.

Postoje i nagovještaji da će  lokomotiva "83-175" biti revitalizovana i postavljena u centru Ugljevika – malom gradu vrijednih rudara . 

Prisjećajući se sa sjetom  lijepih , bezbrižnih vremena nadaju se Ugljevičani da će se Ćiro ipak vratiti u svoj stari  zavičaj, kao svjedok  jednog srećnog i bezbrižnog vremena, na radost i zadovljstvo mnogobrojnih  Majevičana i Semberaca.

Izvor: /http://www.infobijeljina.com/

Kako vrijeme odmiče, priča djeluje sve dalje i nestvarnije. Da nema crno-bijelih slika i isječaka iz novina, ko bi vjerovao da su se po Bijeljini i okolini snimali kaubojski filmovi. Jedan od rijetkih koji zna tu priču, jer je u njoj direktno učestvovao, je Juso Muratović.

Film mu je obilježio život, jer i sada radi u bijeljinskom bioskopu. Objašnjava nam kako je sedamdesetih i osamdesetih godina vesterne snimala ekipa koju je činilo šaroliko društvo: Hari Džekson, Đorđe Nastić, Oto, Žak…

– Sve se to snimalo po sistemu uradi sam. Platimo litar rakije i dvije porcije ćevapa mašinovođi, da malo uspori voz koji ide za Mezgraju, da možemo snimiti pljačku voza. U mahali nađemo desetak Roma, samo im stavimo ratničke boje, budu bolji nego pravi Indijanci i Meksikanci. A oni jedva čekaju da glume u filmu. Tako Amerikanci i Italijani u svojim vesternima nisu mogli našminkati statiste, kakve smo mi imali. Kamenolom imaš u Teočaku, Drina ti je kao Rio Grande. Preriju smo imali u Jabanuši, jalova livada, nikad se na njoj nije sijalo, ma bolja nego ikakva prerija – priča Juso.

Dodaje kako su im seljaci davali stoku za neke scene, ili konje za jahanje. Bilo i njima milo, da im se stoka pojavi na filmu. Sedla, puške, šešire, i sve što može da zatreba za snimanje sakupljali su sami. Ostatak produkcije se sastojao u nabavljanju hrane, pića, i odvoženja do mjesta snimanja. I tu se prilagodiš onome čemu imaš.

– Ja sam radio u Ljubljani, u firmi Kemoservis fotomaterijali. Tu uzmem filmske trake kojima ističe rok trajanja, u pola cijene, to je nama velika ušteda bila. Kad završimo snimanje, tu razvijam trake, kad sam slobodan i kad rukovodioci nisu tu. Za sve smo se snalazili – dodaje Juso.

Životna uloga

Glavni lik i duh pokretač za snimanja bio je pokojni Hari Džekson. Njegova porodica je u Bijeljinu došla iz Tetova 1952. Tad je imao osam godina i zvao se Aljuš Musli. Izučio je fotografski zanat, i otvorio foto radnju. Pri tom, odmalena očaran filmovima. Kad se sakupilo društvo spremno na takvu avanturu, započeli su sa snimanjem vesterna. Aljuš se toliko saživio sa glavnim likom, da je i u ličnoj karti promijenio ime i postao Hari Džekson.

– Nismo nikad bili u istoj sceni. Kad Džekson glumi, ja snimam i obratno. A Hari je bio perfekcionista, po nekoliko sati nas sprema samo da izvedemo scenu potezanja pištolja. Ne smije se kod njega baciti ni centimetar trake. I sve je bilo za prave. Koliko su samo Oto i Žak dobili batina na snimanju, pravo su se tukli da sve izgleda vjernije. Kad smo snimali pljačku u zgradi bivše Semberske banke, samo je direktor znao da ćemo upasti. Ljudi se prestravili, mislili prava pljačka, zvali i policiju – prisjeća se Juso.

Bilo je ponuda da Hari snima i nešto za šta se u to doba davao novac iz budžeta. Uniforme, četnici, partizani, i obavezna pobjeda ovih drugih na kraju. Džekson, koga i inače pamte kao čovjeka na svoju ruku, nije htio ni da čuje za bilo šta drugo osim za vesterne. Tačno se ne zna koliko su filmova snimili. Petnaestak, ili više. Trajali su od 15 minuta, pa duže. Kada je počeo rat, Hari je filmske trake zazidao u kući. Jednom prilikom je u kuću upala policija, oduzela mu puške i pištolje koji su korišteni za snimanje. Džekson je pretučen, a trake su možda uništene u premetačini.

– Ko zna da li je to sačuvano ili je propalo. Znamo zasigurno da je „Osveta Hari Džeksona“ sačuvana. Taj film je na zagrebačkom festivalu kratkog filma dobio nagradu, negdje 1978., a 1992. godine je pet minuta do ponoći bio prikazan na hrvatskoj televiziji – veli Juso.

Osim Harija, pamti i Đorđa Nastića iz Modrana. I on je zarađivao od filma, kao kaskader. Radio je to u filmu Džingis Kan, koji je sniman u Deliblatskoj peščari, dublirao Berta Lankastera u njemačkom filmu Der Šut, bio je u Troji, Crnim šumama, te mnogim domaćim filmovima i koprodukcijama, sve do Boja na Kosovu. Među onima koji ga znaju kruži legenda da je jednom „morao“ dublirati glavnog glumca u scenama valjanja ispod čaršafa, ni sa kim drugim nego sa Sofijom Loren, mada on tvrdi da ne zna kako se zvala glumica, niti mu je to bilo bitno. Za njega je to bio običan posao.

Svi su ih znali

Od kauboja je ostala samo legenda. Bijeljina je tada bila mjesto za koje se znalo da se tamo snimaju vesterni. Ko sve nije dolazio da snima dokumentarce o njima. Spominje se Kusturica, koji je radio prijemni za akademiju, i Karanović, koji je priču o semberskim kaubojima ubacio u „Miris poljskog cvijeća“. Bilo je zainteresovanih da glume u njihovim filmovima. Kad čuju da se snima, u Bijeljinu dođu djevojke iz Srbije, uplate sedam ili 15 dana u hotelu, i čekaju šansu.

– Traže, moljakaju da se pojave u filmu. Poslije, kad se vrati kući, to je dika i ponos kad se kaže da je glumila u filmu, ko danas kad se kaže da je snimila pjesmu. Nađemo im da glume nešto, ne može ni vestern bez žena, treba za ulogu rančerove žene, ćerke, djevojka glavnog junaka – prisjeća se Juso.

Izvor: /http://www.infobijeljina.com//